U bivšoj se državi, u košarkaškim razglabanjima običnog puka, relativno malo pričalo o obrani kao neizostavnom dijelu igre. Da, igrala se i tad – još od četrdesetih. Samo, oduvijek su svi voljeli strijelce, a basket je tad bio sasvim druga igra, velika većina pravila bila je posve drugačija. Kad sam pročeprkao po starim novinskim arhivima, shvatio sam da se defanzivni učinak i nije baš pratio najbolje – u prvom planu su bili najefikasniji i najprecizniji, i samo je nekoliko puta igračem godine u Jugoslaviji bio proglašen netko tko je bio pravim specijalistom za obranu. U nedostatku pomoći statistike, moram konstatirati da bi i današnja slika o prošlosti izgledala nešto drugačije da su se u ta davna vremena dijelile nagrade za najbolje defanzivce – možda je u starom prvenstvu igrao neki Diamantidis ili par njih, a ja za njih – nikad čuo. Zato bih u još jednom izuzetno suženom izboru (Trajku Rajkoviću počasni spomen), progovorio o onima za koje mislim da su obranom izgradili svojevrstan brand u košarkaškom svijetu.
10. Zdenko Prug
Kako bih odmah sebe doveo u neugodnu situaciju, biram ovog tipa o kojem ne znam previše, nikad ga nisam gledao, nije bio neki čuven igrač, ili standardni reprezentativac, ali svoje mjesto u Jugoplastici, uvijek je zasluživao. Prug je bio tihom vodom tima koji je početkom sedamdesetih uzeo jedno domaće prvenstvo, dva Kupa i bio nadomak osvajanja Kupa Prvaka ‘72. Radnik od necijelih dva metra, Zdenko je uglavnom čuvao najbolje strelce protivničkih ekipa. Sve do kraja svoje karijere ‘75 godine. Analizirajući brojke petorice pucačkih doajena prvenstva bivše Jugoslavije, nalazim da svi do jednoga (Kapičić, Cvetković, Dalipagić, Ražnatović i Varajić – stvarno solidna konkurencija) ostvaruju znatno niže brojke (10- 25%) kad su za protivnika imali Pruga. I iz brojki se da ponešto zaključit, a i nisu valjda Zdenka sasvim bezrazložno zvali “Car”.
9. Rajko Žižić
Ako sam svoj sud o Zdenku Prugu donio pretežno logičkim zaključivanjem, sud o Rajku donosim nakon što sam ga gledao desetak godina. Možda pomalo robotično – zombijevskih pokreta, “Žiža” je sa svojih 210 centimetara bio kompaktnijom verzijom Stojka Vrankovića. Dekorirani reprezentativni centar je svoj vrhunac proživio u drugoj polovini sedamdesetih, kada je i u napadu bio prvom opcijom OKK Beograda. Skokovi i blokade su bili tu cijelu karijeru; Rajko je bio specijalist za čuvanje centara sa pedigreom. Kao veteran, predvodio je Crvenu Zvezdu do dva finala playoffa u osamdesetima, ‘84 je najbolji centar domaće lige, a niti Divac ga u finalu ‘87 nije nešto posebno nadigrao. Možda i najviše ostaje upamćen po utakmicama u dresu tima SFRJ. Uvijek igrač role, zadatka, često zamjena za Ćosića, Rajko je uvijek bio tu . U periodu 1975-84, za reprezentaciju je odigrao impozantnih 178 susreta. Da su se statistike skokova i blokada vodile redovno, Rajko bi zasigurno bio u Top 5 prvenstva bivše države u obje kategorije.
8. Boban Petrović
Veliki kandidat i za kategoriju neopjevanih, Boban je bio košarkašem ispred svog vremena, samo što tu činjenicu nije sasvim potvrdio. Sa 206 cm bio je sposoban igrati pozicije 3,4,5, premda je u Partizanu najčešće igrao klasično krilo (Pešić 4, Marić 5). U obrani je bila druga pjesma, Petrović je imao velik dijapazon potencijalnih protivnika, zahvaljujući svojoj visini i brzini, tako da je čuvao visoke bekove, ali i centre protivničkih ekipa. To je najbolje demonstrirao u sezoni ‘81, u susretima sa zagrebačkom Cibonom, gdje je protiv fenomenalne visoke linije (Ćosić, Nakić, Knego) odigrao najbolje partije karijere, a pripomogao je limitirati Ćosića na svega 4 koša u odlučujućoj utakmici u Beogradu. Kada bih birao najbolju petorku tog prvenstva, Boban je svakako unutra. Reprezentativna karijera Bobana Petrovića mogla je biti i bogatija – svega tri velika takmičenja i dvije medalje, bez zlata. Karijeru je revitalizirao koncem osamdesetih u ljubljanskoj Olimpiji, po boku svog frenda Vilfana i još jednog čovjeka koji predvodi ovu listu kraljeva defanzive.
7. Stojko Vranković
Stojko možda ne spada u najbolje centre što ih dade bivša država, ali kao bloker šuteva je nenadmašan. Gotovo 20 godina karijere, blokirao je u Jugi, Evropi, NBA ligi. Bio je i sjajnim skakačem koji je u Evropi mogao do 15-ak lopti prosječno po sezoni (jednom 36 u Kupu Koraća), dok je bio na vrhuncu. Mnogi pamte njegovu čuvenu blokadu u finalu Kupa Prvaka ‘96, kad je donio Panathinaikosu titulu. Ja za najbolje odigrano takmičenje Stojka Vrankovića proglašavam SP u Madridu ‘86, gdje je prvim blokerom natjecanja sa 3.7 “banana” po susretu. Te je sezone i najboljim centrom domaćeg prvenstva. Vranković je bio sposoban odigrati jako dobru obranu na Sabonisu, ali u NBA ligi ipak nije uspio. U pet sezona, skupio je tek 170 susreta, ali nije loše zarađivao; u skraćenoj sezoni ‘99, Stojko je inkasirao više od 4 miliona dolara za 12 minuta koje je proveo na terenu?! Dobro ih je oženio, ne? Pred sam kraj karijere, Stojko je i oficijelno krunisan najboljim blokerom Evrope – nastupajući za PAF iz Bologne, Vranković je u susretu protiv zagrebačke Cibone, 8.02.2001., blokirao 10 šuteva, što je rekord najprestižnijeg evropskog takmičenja. Za pretpostaviti je da je u prvenstvu bivše države imao još i boljih brojki, ali tko je brojao blokade u osamdesetima?
6. Petar Skansi
Priznajem , vrlo sam limitiran kad donosim sud o Peri Skansiju kao vrhunskom igraču u obrani, vidio sam samo par susreta sa SP-a u Ljubljani ‘70 i na videu je izgledalo sjajno. Međutim, kad za sud o obrani u košarci, priupitam nekog iskusnijeg posmatrača igre, no što sam to ja, većinom dobijam odgovor – Skansi. Najbrži, najagilniji, najskočniji centar svoje ere, kažu. Još uz to i napomenu da je poslije Kreše najboljim centrom bivše nam države. Potpuno je izvjesno da Jugoplastika ne bi osvojila prvenstvo ‘71 i igrala finale Kupa Šampiona dogodine, bez dominantnog Pere u reketu. MVP domaćeg prvenstva ‘70 u izboru “Sportskih novosti”, Skansi je zaključio igračku karijeru još prije tridesete, da bi otpočeo isto tako otmjenu karijeru trenera. Kad ga slušam kako sukomentira utakmice hrvatske reprezentacije sa nekog natjecanja, nekako još više vjerujem da je baš on nekoć bio kraljem defanzive.
5. Zoran Radović
Iako staturom nije spadao u markantnije pojave YU košarice, Zoran Radović je svojih jedva 190 cm i 80 kg, bespoštedno koristio u najtežim obrambenim zadaćama. Uglavnom je čuvao najbolje strelce protivničkih ekipa, a karijeru je otpočeo uspješnom sezonom još na Wichita State University u NCAA. Nakon toga je vukao Crvenu Zvezdu u prvenstvu do četiri finala playoffa u periodu 1984-90. Naslov nije osvojio, iako je primio brojne udarce – šakom (poznata makljaža crveno – belih protiv PAOK-a krajem osamdesetih), kamerom (finale playoffa ‘87) ili laktom suparničkih centara. Bio je odličnim skakačem za beka tako krhke građe. U reprezentaciji SFRJ je proveo dobar komad osamdesetih i osvojio je s njome 4 medalje na velikim natjecanjima, od čega je jedno zlato. Nije dobio priliku zaigrati za repku Juge niti na jednim Olimpijskim igrama.
4. Toni Kukoč
Jugoplastika sa preloma osamdesetih i devedesetih bila je pretečom današnjih evropskih košarkaških momčadi. Slavu je zaslužila talentom, zalaganjem, trčanjem i … obranom. Koga bih izdvojio osim trenerskih magova Maljkovića i Pavličevića? Bekovsku gerilu: Ivanović, Sretenović, Perasović, Pavićević? Teško – Duško i Peras su reputaciju prvenstveno izgradili na ofanzivnim sposobnostima, dok Sretenovićeva lucidnost i Pavićevićeva požrtvovnost ipak nisu dovoljne za najboljeg defanzivca u momčadi. Ako pogledam centarsku liniju – Rađa je svoja dva finala odigrao odlično, dok su Sobin i Savić neopjevani junaci. Svi su imali sjajnih trenutaka u obrani, ali meni je ipak Toni zakon. Ako pogledam kako je odigrao ta tri finala, ništa novo, ništa posebno – 15.3 poena i 5.3 skoka. Ono što bode u oči je 8 blokada koja je u ta tri finala Kupa Šampiona sakupio. Kukoču to daje prosjek od 2.67 blokada po meču! Da se u starom prvenstvu Juge vodilo računa o brojkama, kako je to danas na snazi, Toni bi ostvario vrlo, vrlo čudnu statistiku. Zadržati Dražena Petrovića i Žarka Paspalja na 15, odnosno 9 poena, i to na vrhuncima njihovih karijera, nije mala preporuka za ulazak u klub defanzivnih kraljeva. Kukoč je jednostavno bio košarkaški Spiderman natjecanja bivše države i Evrope svoga vremena.
3. Mihovil Nakić
Da, da, opet Mihovil Nakić, taj MVP svih tih silnih trijumfa Cibone u evropskim natjecanjima osamdesetih. Osvajač četiri trofeja takve vrste, Nakić je briljirao u tri finalna susreta. Za genijalnost Nakićevih partija velikih finala, morao sam smisliti sistem bodovanja defanzivnog učinka – jednostavno sam zbrojio ukupan broj skokova (ofanzivne sam ostavio u računici, jer i za njih je potrebna volja i želja, kao i za obranu), blokada i osvojenih lopti u finalima Kupa Prvaka i dobio sam ovaj poredak kad se o igračima iz bivše države radi. Nakić i Rađa su ovaj zbroj ostvarili u samo dvije utakmice, Kukoč i Bodiroga u 4, dok je Jarić igrao čak 6 tekmi finala (posebna priča Euro-sezone ‘01).
Defanzivni učinak u finalima Kupa Prvaka (Eurolige): skokovi + osvojene lopte + blokade/broj odigranih finala:
34 boda/2 NAKIĆ Mihovil
31 boda/4 KUKOČ Toni
29 boda/4 BODIROGA Dejan
25 boda/6 JARIĆ Marko
22 boda/2 RAĐA Dino
Nakić je u finalu protiv Reala ‘85 – uhvatio 11 lopti, blokirao 8 šuteva(?) i osvojio 3 lopte za ukupni defanzivni učinak 22 (drugi najbolji dijele Rađa iz ‘90 i Vranković iz ‘96 sa po 13), a godinu dana kasnije, protiv Žalgirisa je ostvario 12 (6 skokova, 4 blokade, 2 osvojene lopte) i isprovocirao Sabonisovo isključenje.
2. Željko Jerkov
Iako sam vjerovao da bi Nakić mogao završiti na čelu ove liste, morao sam dodatno revidirati svoje ustajale stavove i otkriti da je Željko Jerkov bio najboljim defanzivnim centrom koji potječe sa domaćih košarkaških dasaka. Iako su sjajnim defanzivcima bili Žižić, Marović, Ćosić, Skansi i još neki, Jerkov je imao kombinaciju visine, brzine, skočnosti i tajminga za blokake, kakvu niti jedan drugi igrač bivše države nije posjedovao. Željko je znao uzastopce blokirati više šuteva protivnika u jednom napadu. Koncem sedamdesetih, po statistici “SN revije”, on je ostvarivao između 15 i 20 skokova po sezoni prvenstva! U karijeri je osvojio dva Kupa Radivoja Koraća i jedan Kup Kupova, odigravši ukupno četiri utakmice finala. U ta četiri ogleda, briljirao je i u napadu, ostvarivši gotovo 25 koševa po susretu, ali njegov najveći doprinos bio je rad pod košem, gdje je u ta 4 susreta uhvatio pedesetak lopti i blokirao još desetak. Kada sam govorio o defanzivnom Nakićevom učinku, vidjeli smo da njegov zbroj od sjajnih 22 vlada finalima Kupa Šampiona. Jerkov je u olimpijskom finalu 1980., ostvario 18 (po oficijelnoj statistici susreta, 13 skokova i 5 osvojenih lopti, ja sam bio gotovo siguran da sam vidio i par blokada, ali nema ih u statistici, možda su pribrojane kao osvojene lopte, što se nekad davno znalo događati), što je i rekordom za igrače bivše države za sva vremena.
1. Jure Zdovc
I broj 1 ide Juri Zdovcu, tom beskompromisnom članu posljednje velike generacije YU košarkaša. Dok su se Petrović, Kukoč, Divac, Rađa, Paspalj i ostali, igrali sa protivnicima, Jure je krotio sve te Galise, Marčulionise, San Epifanie i Rive. To, uostalom, priznaju i njegovi tadašnji suigrači. Kad je u repki bio i Jure, Dražen Petrović je odigrao svoje najbolje reprezentativne partije i najbolje je funkcionirao u bekovskom paru baš s njime. Po meni, Zdovc je igrao obranu na nivou najboljih specijalista NBA lige. Umalo je i završio tamo ‘92 godine (Lakersi iskazali interes). Ipak, ostao je u Evropi, dodajući svojim reprezentativnim zlatima i Kup Šampiona ‘93 godine. Zajedno s legendarnim Ivom Daneuom, Jure je u konkurenciji za najvećeg slovenskog košarkaša u povijesti. Daneu je osvojio 6 domaćih prvenstava i 8 medalja sa repkom bivše države, od čega je jedno zlato. Jure je, uz spomenuti Kup Prvaka, samo do 25. godine, osvojio četiri medalje sa repkom, od toga čak tri zlata. Zamislite sljedeći scenarij – država se ne raspada, košarkaši Jugoslavije nastavljaju zlatnu žetvu u devedesetima, a Jure je prvim igračem bivše države koji dolazi do broja od 7 zlatnih medalja… Povijest je stvarno mogla biti drugačija. Osim Daneua i Zdovca, još je možda i Peter Vilfan mogao biti u priči o najboljem slovenskom igraču u povijesti stare države. Eto, samo da je putovao na OI u Moskvi i uzeo to olimpijsko zlato, kojeg se niti jedan slovenski košarkaš nije uspio dočepati. Kao ni Zdovc, niti Pero nije igrao svoju košarku kako bi jednom bio proglašavan najboljim u nekim tamo besmislenim izborima košarkaških fanatika (malo samokritike ne škodi). Kako bilo, ovo je izbor defanzivnih kraljeva košarke, a Jure je u ponajvećim defanzivnim kraljem košarice u bivšoj državi.
autor – Souly
Ex-Yu košarka 